|
 |
Andrić je pisac koji stvaralački misli o svim fenomenima čovekove egzistencije, pa su i njegovi kritički i esejistički tekstovi, i stilom i temama, neodvojivi deo
njegovog celokupnog stvaralaštva. Iako po vokaciji nije bio kritičar, pisac je ostavio dragocene eseje o važnim pitanjima čovekovog postojanja i umetničkoga poslanja, kao i kritičke osvrte o mnogim svetskim i našim piscima.
U posthumno objavljenim Sabranim delima Ive Andrića u nekoliko knjiga (Istorija i legenda, Umetnik i njegovo delo, Staze, lica, predeli) sakupljeni su
svi piščevi kritički i esejistički tekstovi među kojima se izdvajaju eseji o Vuku Karadžiću, Njegošu, Matošu, Petru Kočiću, Simi Matavulju, Voltu Vitmenu,
Petrarki, Goji, Adamu Mickijeviču, Maksimu Gorkom, Simonu Bolivaru, Hajneu, zatim tekstovi o stilu i jeziku, beleške za pisca i o rečima, članci o fašizmu, o
prevođenju i značaju biblioteka, o dnevnicima i odnosu prema literaturi, i nekim, za pisca važnim ličnostima: o Šopenu, učitelju Ljubomiru, mis Adelini Irbi, Rigi od Fere.
Razgovor s Gojom
Jedan od najznačajnijih esejističkih ostvarenja Ive Andrića, prvi put objavljen 1935. godine. U ovome tekstu
Andrić govori o opravdanosti i prirodi umetničkog stvaranja. U dijaloškoj formi ovoga eseja izlaže se gledište Gojinog druga iz mladosti Paola koji umetnika izjednačava sa Mesijom i zastupa gledište o božanskom i satanskom
poreklu i demonskom karakteru umetnosti. Goja se suprotstavlja takvom mišljenju i kaže da se u samoj stvarnosti manifestuju pojave nestvranog i natprirodnog. On smatra da sve što u životu postoji od iskoni ima svoje
opravdanje, već i time što postoji. Ostareli slikar govori o umetničkom poslanju koje povezuje ljude, pruža im radost i saznanja, sumira učinak svoga stvaralaštva deleći sa svim umetnicima parnju stvaranja i ushićenje pred
svršenim umetničkim delom.
|